U estetiku i režiju Michelangela Antonionija uveo me profesor Otakar Vavra tijekom mog studija na praškoj FAMU. Na izvjestan način Vavra nam je prenio znanje iz prve ruke koje je stekao družeći se s Antonionijem tijekom njegovog boravka u Pragu. Izuzetno mi je drago da sada imamo priliku posebnim programom proslaviti “100 Years - Tribute to Michelangelo Antonioni”, 100-tu godišnjicu rođenja jednoga od najznačajnijih autora moderne kinematografije i umjetnosti. Prikazujemo 16 kratkih i cijelovečernjih filmova Michelangela Antonionija. Među njima Gente del Po, Antonionijev prvi dokumentarac koji nagovješćuje neorealizam. Već tada Antonioni izjavljuje: “Počinjem shvaćati svijet kroz sliku, shvaćam snagu slike i njezinu misteriju.”, razumijevanje koje se provlači kroz sva njegova djela. Antonioni u svim svojim filmovima naginje ka izrazitoj vizualnosti i slici. Njegova vizualnost ima izvjesnu transcedentnost, ima izrazitu sposobnost da stvara slike i sav značaj njegovih filmova je u tim slikama. Antonioni je redatelj koji je stvorio vlastiti svemir koji se razlikuje od ostale kinematografije. Antonioni ne prikazuje samo svoj svjetonazor već ide dalje i kreira vlastiti svijet. Tijekom snimanja filma Cronacca di un amore, redatelj koji je govorio o nesposobnosti međuljudske komunikacije, izjavljuje : “Moram vidjeti likove, čak u njihovim najjednostavnijim gestama, nakon što je već sve rečeno, nakon što su svi redovi iscrpljeni, i kada ništa više nije preostalo u dušama osim posljedice onoga što se desilo.” Svi Antonionijevi filmovi govore o ljubavi i skoro svi o nemogućnosti ljubavi. Prikazujemo filmove L’eclisse, La notte i L’avventura u kojima Antonioni otkriva novi redateljski stil koji je započeo u filmu Il grido. U L’avventura ide dalje od naracije i likova, okruženje i lokacije su jednako važni kao i likovi. Antonioni je to nazivao “pozadinom” svojih filmova, to nisu lokacije već okruženja u koja on stavlja svoje glumce i koja daju sve elemente koji su potrebni za definiranje likova. L’avventura je proglašen jednim od najznačajnijih filmova 20-og stoljeća (nakon Wellesovog “Citizen Kane”), koji će imati utjecaja na redatelje poput Martina Scorsesea, Petera Bogdanovicha i Francisa Forda Coppole, drama je o ljudskoj samoći i nazna- čuje odvažan koncept dramske kompozicije. Kombinacija plesa i suigre glumaca, valova i okoline u kojoj se nalaze i kreću.

 

U filmu L’eclisse smo svjedoci sugestivne završne scene filma - sa sjajnim plastičnim i figurativnim rje- šenjima. U toj, jednoj od najupečatljivijih završnih scena u povijesti filma, vidimo kako Antonioni na svojstven način percipira i barata prostorom. Tijekom snimanja filma L’eclisse Antonioni u Firenci snima totalno zatamnjenje sunca i opisuje suštinu filma: “Otišao sam u Firencu vidjeti i snimiti totalno zatamnjenje. Odjednom je bilo vrlo hladno. I jedna tišina sasvim različita od svih tišina. Svjetlo na zemlji sasvim drugačije od svih svjetala. I onda mrak. Totalna tišina. I sve što sam pomislio u tom trenutku je, da i osjećaji tokom zatamnjenja prestanu postojati.” U ovom filmu nam Antonioni prikazuje urbanu ljepotu, Rim kakav nikada nismo vidjeli. U filmu Il deserto rosso Antonioni se bavi fundamentalnim pitanjem: “U pustinji velkih industrijskih okruženja - koje su boje naših osjećaja?”. Il deserto rosso je radikalni eksperiment s bojom i zvukom. Industrijska okruženja u Ravenni su u Antonionievoj percepciji daleko ljepša od odumirućih pinija - ta industrijska okruženja govore da je ljudsko biće ostavilo trag svoga postojanja.. Antonioni odbija koristiti klasičan soundtrack, ve- ćinom koristi glazbu čiji je izvor vidljiv, kao na primjer u filmu La notte gdje je vješto smjestio većinu radnje filma na zabavu na kojoj svira jazz bend i tako služi kao zvučna pozadina filma. Antonioni je smatrao da se glazba u filmu mora lišiti svoje autonomije kao umjetničke forme i imati ulogu dijela jedne velike cjeline. Idealno bi bilo kreirati zvučnu kulisu šumovima i zvukovima, koji bi stvorili soundtrack. Svirao bi ga orkestar pod vodstvom dirigenta. Michelangelo Antonioni student Centra Sperimentale di Cinematografia , asistent režije genijalnog Marcel Carnea, koautor scenarija s Viscontijem i De Santisom, filmski kritičar i genijalni redatelj. Autor koji je snimao ono što se zbiva između radnje, a ne samu akciju. Autor koji je prikazivao što se zbiva u trenucima tišine i pustio da slike govore za sebe. Antonioni autor izuzetno rijetke koherentnosti u povijesti filma i filmskog stvaralaštva. Potpuno odan i vjeran svojim idejama u cijelom stvaralačkom procesu i putu redatelja koji je popločen velikim preprekama. Autor koji je smatrao da filmove ne treba snimati za publiku, niti da se njima zarađuje novac, niti stječe slava, već da filmove jednostavno treba raditi što je najbolje moguće. Za Antonionija film nije bio zabava, već prikaz određene realnosti koja nosi različite ritmove, različiti trenuci života imaju različite ritmove, nekada dinamične a nekada statične trenutke. Zato ne smijemo zaobići statične momente života: “Ako se film bavi realnošću, našom realnošću, relnošću u kojoj živimo, onda mora uzeti u obzir ritam te realnosti.” Antonionijevi suradnici su govorili o njegovom daru mladosti, vitalnosti i modernosti, o nekome ko je zainteresiran za sve aspekte života, fasciniran modernim životom i svijetom i koji vidi i ujedno snima ljepotu tog svijeta, posebno onu urbanog i urbane arhitekture. U prosincu 1985. Antonioni u jednom intervjuu kaže: „Takozvani filmski idiom i takozvani televizijski idiom će se spojiti. S jedne strane, vidimo kako se mnogo velikih kina razdvaja na manja, a platna, nekoć velika, postaju sve manja. S druge strane vidimo kako televizijski ekrani postaju sve veći i veći. Stoga, kada ekrani u našim domovima i filmska platna budu jednake veličine, više neće biti potrebe za razdvajanjem izričajnih potreba televizije od filma jer će biti iste. Iskorištavanje filma će biti jednako u na- šim domovima kao i u našim kinima. Naša svrha će i dalje biti snimanje filmova jer će to morati puštati.“

 

Autor koji je bio dalekovidan i otvoren za sva dostignuća uz koja će biti vezana i filmska umjetnost i distribucija, autor koji je bio ispred svog vremena, koji je često bio i neshvaćen. Woody Allen rekao je jednom prilikom : “Najbolje ideje su petnaest minuta ispred svog vremena. Ideje koje su svjetlosnim godinama ispred svog vremena su jednostavno zanemarene.“ Antonioni je bio ispred svog vremena i danas bi mnogi mladi filmaši trebali učiti o dostojanstvu kroz ovu veliku osobnost kinematografije i njegovu odanost stilu snimanja. “Život je predivan jer je nepredvidljiv.” (Michelangelo Antonioni) Upoznajte svijet Michelangela Antonionija na projekcijama njegovih filmova s kojima imamo čast proslaviti njegovu 100-tu godišnjicu rođenja. Sergej Stanojkovski Direktor festivala